ffrida

 

 ..padala je kiša oko ponoći.

kao pljusak koji traje je padala.

zaboravljen zvuk.

sada su ostali tragovi zvuka u slivnicima,

čuje se grgorenje ili neko glasno lupkanje teških kaplji koje svoj put završavaju na rdjavom limu terasa.

miris je privlačan,

samo jednom u godini ulica tako miriše.

sledeći put , jesen će se već dovući.

 

takve zvukove sam osluškivala prije mjesec dana ,poslije slijetanja, u Stocholmu.

 

 

bila je to prva kiša , poslije neuobičajenih tridesetak toplih dana ljeta.

 

 

žmurila sam u nepoznatom prostoru i te dobro poznate zvukove čula sam prvi put.

 

 

bili su na švedskom jeziku.

 

 

potpuno isto samo je prvi put potpuno drugačije.

 

 

vozila sam se na tom novom zvuku i novom dodiru svježine na koži i novom mirisu zatvorenog prostora , a noć jedva da je prošla  pored crne roletne na prozoru kroz koju mi je jaka svjetlost napadala oči taman kada sam pomislila da je došao mrak.

 

švedski mrak nikada ranije nisam srela.

 

 

ali su danas hodnici bili opet izgužvani  hodom mrcina koje se javljaju na dužnost, njih ću u narednim mjesecima vidjati više nego prijatelje (koje ne znam da li još uvijek imam jer me zbunjuju neke nove kategorije i njihovi podnaslovi)... vidjaću  zombije, nećemo ćaskati ... sakupljaću  neizgovoreno.

.

..napustila sam čaršave.

uznemirila su me sjećanja.

ne ružna, naprotiv.

prošlost u svojim depoima čuva  dragocjenosti ali ima takvih o kojima se ne govori svima, jer se samo još jednom šapnu

kome treba...ona je rekonstrukcije ličnog prostora sa sadržajem poznatim samo akterima...a akteri su dostupni ako ih želiš.

..ne spavam da bih prestala da se sjećam. čuje se vjetar i vjerujem da će me on vratiti odakle sam došla i sjela u ovu neudobnu stolicu.

..ne znam da li će mi advokat tražiti mnogo novca i ne razmišljam jer ga nemam..ali vjerujem da će mi prstom pokazati pravac u kom da se krećem , jer prijatelj je toliko uspio da mi završi.

nije problem ni da se razdužimo sa nekim formatom sa poslednje izložbe, može da pokrije takva transakcija par telefonskih poziva ...djavolji advokati...

..."ovog avgusta sam saznala da je veći dio mozga , jedne sorte muškaraca , sadržaj koji egzistira u gaćama "...

to samo loše zvuči kada se prvi put pročita,

taj sadržaj je mnogo slojevitiji i ja sam zapravo željela da izrazim svoje zadovoljstvo...zaista jesam...ne lažem.

ne pada kiša , to se samo čuje vjetar.

sinoć smo ispijali točeno pivo u simpatičnom kafeu , dragog prijatelja sa početka priče...pojavljuje se kao prošlost.

vrlo proporcionalno, dva lijepa muška glasa grlato iznose svoje stavove , prekoputa jednog ženskog dovoljno ne bučnog da dominira u polemici.

moj telefon se nije oglašavao u dva sata poslije ponoći,

Zoko je bio pristojno tih u društvu svoje tehnologije, njegova bolja polovina miruje.

Moja prošlost u petnaestak minuta dobija sedam telefonskih poziva, pri tom na dva prva odgovara, obješnjava, sledeće već odbija sa ravnodušnim , pripitim, opuštenim pogledom u ništa.

to je trenutak kada ga ,uz objašnjenje da nema smisla da ga više zadržavamo, ostavljamo da za sobom zaključa i ode svojoj sadašnjosti.

govorio je te večeri o pritiscima o životnom stilu koji zahtijeva da bude i muž i roditelj, i frajer, inteligentan, uspješan, dobar sin, brat,..i mnogo je toga...on ne uspijeva da osjeti svoj uspjeh jer mu o tome niko ne govori i niko ga ne tapše po ramenu ali zahtijevaju.

telefon, i glas postavlja sedam puta isto pitanje..."gdje si ti do sad'"?

...

djevojka dvadestpetogodišnjakinja, na mjestu suvozača miriše na svježe, kosa joj je vlažna i njegovana i neprestano je dodiruje i gladi da bi je zadržala u formi kakvu želi.

preplanula plavuša cvrkuće,ispunila je prostor sobom...bezbrižna je, ne postavlja pitanja, ne gundja, ne mršti se...nosi osmijeh koji mu govori da želi da mu ponudi sve.

posmatram ih i vjerujem u takvu istinu.

ona je fantastična relaksacija, ona je najkvalitetniji dop koji je mogao da mu se dogodi i vrijedi svakog evra koji uloži u dan proveden sa njom.

okružen porodicom ... bivšom i sadašnjom...on glavu drži u njenom krilu i voli njena tepanja.

..sada se vrijeme digitalno pokazuje,

više se ne čuje zvuk časovnika.

kada izaberem da ne spavam u zoru, kada spustim jagodice prstiju na površine crne tastature, otkucaji časovnika udarali bi mi pravi ritam.

avgust nije uvijek bio ovako vreo.

nekada...

u avgustu sam , nekada mogla i da spavam.

sada je to ozbiljan problem.

i avgust i spavanje.

u avgustu počinjem da ne volim septembar jer se završavaju dani ispunjeni ničim.

moguće je da postoji neko ko ne zna kako ništa i ničim izgleda.

ja se uglavnom slažem.

spavanje volim.

volim ga najviše.

više od sunca....ipak lažem.

ali volim san.

sada ne dolazi onako lako, kao kada je sve bilo zdravo.

a zdravi oblici života  nestaju.

..prvi put ću koristiti usluge advokata.

i sasvim mi je jasno zašto je potreban posrednik u komunikaciji dvoje ljudi koji imaju jednu zajedničku ideju ostvarenu i živu...ipak kada razgovaram o tim razlozima sa sobom, ne mogu reći da ih razumijem.

ovog avgusta sam saznala da je veći dio mozga , jedne sorte muškaraca , sadržaj koji egzistira u gaćama .

uglavnom funkcioniše na izazove mladih , mnogo mladih žena...i posmatrala sam taj oblik života na djelu.

u komunikaciji muškarca koji gazi četrdesetim i dvadesetpetogodišnjakinje svi problemi u komunikaciji završavaju  se sa dobrim sexom.

razmišljam o ovakvim oblicima života.

smatram da mladima treba dati što više prostora.

 

 Samo vodurina može da se slije na ove ulice. Dugo lijeno da kaplje, da navlaži fasade , da se zavuče u rukave I ulijepi kosu, da moraš I želiš satima da je spiraš pod vrelim mlazom dok bolna vrelina vraća biće  samo potisnutim, ne i zaboravljenim skicama…I opet vrijeme .

 

 

 Snijeg se čeka u provincijskim kafanama, dugo niz noć, za drvenim šankom u zagrljaju vina I gustog dima naložene vatre , duvana…uz polupijane oči boema koji smiruju vlastite damare  svu dugu noć. Iščekuju snijeg, a ne govore o njemu. Tek studen guste zore na ne označenim putevima , razbudi zakrvavljene poglede…bjelina. A onaj san , što u ledenim čaršafima sreće obamrlo tijelo, onaj umilni pijukavi san…on je snijeg.

Photo: jacqueline roberts

Reže noć po liniji posjekotine na cjevanici. Samo nepažnjom povrjedjujemo sebe pa slušamo kako cure rumeni tragovi sitnih boli.

 

Baš u ovo vrijeme, sa hlanjikavim prstima na tastaturi , ušetala sam u tihu sobu , jednog od stotinu naloga na mojblogu, 2005.godine. Stotinjak objavljenih pisanija , pomogle su mi da u civilizovanom tonu ispraznim džepove i olakšam duševnu težinu za dobru količin otpadaka, ličnih...ne izgovorenih glasno nikome. Ogroman emotivni teror stavila sam na gomilu i poslije par mjeseci obrisala, jednim klikom, da se više nikada ne suočimo. Bio je to dobar način. Preko vremena koje me je spoticalo spustila sam mrenu. A onda novi portal i nastavila je da traje jedna fina navika  (većina bi rekla navlaka)  da za sobom uvijek mogu da zatvorim vrata, daleko od svega onoga sa čim se kalkuliše. Ostavljam,  život van matrixa , da ga potisne  brzina  logovanja.Paralelne stvarnosti koje se računaju ,sada već godinama, traju i ja na prstima posjećujem tudje prostore.

Neke Maglovite uz koje sam naučila da opet dišem, smijući se u bezglasnim sobama , već dugo ne vidjam.

Moj otac mi je zimi kupovao pečeno kestenje. Niko poslije njega to nije uradio. Obradujem se tom mirisu na ulici... ovo vrijeme ima ritam kojim snovi drugačije dolaze pod pokrivač.